Povijest gostionice – Stara Mezopotamija

Nastanak i razvoj ugostiteljstva uvjetovan je procvatom starovjekovnih civilizacija. Produktivnije iskorištavanje zemlje, razvoj obrta i trgovine donijeli su na svijet i ugostiteljstvo kao djelatnost. Dogodilo se to na prostoru gdje je prije nekih pet tisuća godina i rođena civilizacija – na prostranstvu između Egipta i Mezopotamije, u koje spada i sirijsko-palestinska oblast, te Mala Azija.

Bilo je to područje podesno za poljoprivredu. U trenutku kada su seljaci ovladali tehnikom gradnje sustava za navodnjavanje, mogli su početi s uzgojem bilja u dolinama velikih rijeka. S vremenom su postigli čak dvije pa i tri žetve godišnje, čime se otvorila mogućnost da se uzgojem plodova uzdržavaju zanatlije, svećenici, činovnici i druge skupine stanovništva. Logično je slijedila razmjena dobara, te nastanak novih zanata, usluga, razgranala se trgovina, te se rodila i potreba za pružanje ugostiteljskih usluga.

Prvi pisani tragovi o ugostiteljskoj djelatnosti potječu iz Babilona. U starovjekoj Mezopotamiji već su postojali šankovi i ugostiteljska oprema. Hamurabijev zakonik iz vremena oko 1750. godine prije Nove ere, o ugostiteljskoj djelatnosti kaže među ostalim i ovo: „Ako gostioničarka ne primi žito kao naknadu za opojno piće, nego uzme srebro preko vage, i ako spusti cijenu opojnog pića ispod cijene žita, takvu će se gostioničarku osuditi i baciti u vodu,“ ali govori i ovo „Ako gostioničarka u svojoj kući ugosti zločince, a ne zadrži ih i ne prijavi vlastima, bit će usmrćena.“

U krčmama stare Mezopotamije vjerojatno se često pilo pivo. Među Babiloncima je naime pivo bilo najomiljenije piće, još 2700. godina prije Nove ere. Među bogovima babilonskog panteona bio je također i bog alkoholnog pića. Babilonska boginja piva i ječma zvala se Ishtar-Siduri.

Pivo se proizvodilo bez dodatka hmelja, a gorki okus pivo je dobivalo dodavanjem ječmenih pogačica pečenih u pepelu. Začinjalo se dragoljubom i sezamom. Babilonci su poznavali puno vrsta piva, a dijelili su ih prema količini alkohola i boji, neka su bila zapravo samo blago prevrele kaše, druga su nalikovala više medovini, postojalo je mlado zeleno pivo, a bilo je i jakih lagera. Današnjim pivopijama ta piva baš i ne bi prijala. Osim pića dobivenog vrenjem žitarice, u krčmama oko Eufrata i tigrisa pio se i slatki napitak sličan vinu, koji je proizveden od plodova datuljine palme.

Jele su se ponajviše pogačice ispečene od ječmenog i pšeničnog brašna. Pripremalo se tako da se tijesto pritiskalo na zid pećnice, ili na vrući kamen. Što se tiče konzumiranja mesa, to su se mogli priuštiti samo pripadnici viših slojeva, a ni oni ga nisu imali na trpezi baš svaki dan.

Masline su u taj kraj došle tek nakon Aleksandra Makedonskog, a do tada se ulje dobivalo iz sezama. U mezopotamiji je prehrana dopunjavana uglavnom graškom i lećom. na cijelom tom području bila je poznata crvena repa, krastavac, nekoliko vrsta korijenja i voće, od kojeg je najznačajnija bila datulja. Važni su bili i smokva, pistacija, jabuka, nar, trešnja i šljiva. Svaka gostionica obavezno je imala bogatu ponudu voća. U Mezopotamiji se mlijeko baš nije pilo, ali u prehrani je bilo dosta mliječnih prerađevina, poput mekog i tvrdog sira, a tipična mezopotamska krčma nedvojbeno je obilovala orijentalnim mirisima.

Jelo se, naravno, rukama iz zdjele. Za piće su se koristile glinene posude. Pivo se pilo iz velikih posuda slamkama ili cjevčicama od trske, da pljeva i zrnca iz piva ne bi ulazili u usta. Najstariji pisani dokumenti oko 2500. godine prije Nove ere govore, da se u7 Mezopotamiji plaćalo srebrom na vagu. Forma srebra nije bila važna, glavna je bila njegova količina, odnosno težina, koja se određivala šekelom, tadašnjom jedinicom količine.

Prve krčme bile su zapravo svratišta za putnike. Građene su pored cesta, kojima su prolazile trgovačke karavane. krčma nije služila samo kao mjesto okrjepe i odmora, nego i za susrete trgovaca, koji su tu ugovarali poslove. Na krčme su se, dakako, nadovezivale druge usluge – od pekara do javnih kuća. Na šank, jasno, nisu mogli svi građani. Među ostalim zakon je branio da na šank dolaze robovi i redovnice.