Od kolijevke do današnjih dana pivo mi je ponajdraža hrana
Pjenušave vedute | Mato Pejić | 06.05.2009.
Sviđala mu se predstava po
kojoj se redakcijski posao sastojao od toga da se beskrajno sjedi u birtiji uz
pivo, i klafra. Najzanimljivije rasprave vođene su upravo o pivu, a to ga je
jako zanimalo. Četrnaesta je, očito, dobra godina za upoznavanje s dragocjenom
tekućinom, jer ima i pjesma koja kaže S četrnaest sam popio prvo pivo, a
poslije piva sam pio sve živo (jer tad, tad sam bio mlad) a baš kao
u njoj, i kao u Jacksonovoj životnoj priči, i sam sam upravo u toj godini prvi
put potegnuo iz holbe. Međutim, tkogod iole drži do sebe, u svome životopisu
mora imati i pasus o nenadoknadivom doprinosu općoj stvari još u djetinjoj
dobi. Pa tako pamtimo izjave nekadašnjih takozvanih istaknutih rukovodilaca o
tome kako su u osnovnoj školi ideološki radili s omladinom, ili razmetanja
nekih drugih kako su najprije postali poklonici učenja stranačkih lidera, pa
tek onda prohodali. A oni koji nemaju drugih sposobnosti, hvale se da su od
malih nogu velike pijanice.
Istina je, doktori
znanosti u pelenama zaista postoje, i među predškolskom djecom stvarno ima
razbijača Mensinih top lista, ali to su veoma rijetki izuzeci, daleko od
broja koji sugerira čitanje biografija. Stoga, iako je nepobitno da moji
najraniji životni susreti s pivom također padaju upravo u vrijeme svladavanja
prvih koraka i pokušaja da se zvukovi artikuliraju u suvisle riječi, kao
pobornik poštenja i protivnik pretjerivanja (kad ne ide drugačije), moram
skrušeno priznati da se to ne odnosi na konzumaciju.


Evo kako je to bilo.
Dojenaštvo mi je proteklo u vrijeme petrolejke i skromnog standarda, pa i
nepostojanja, ili nemogućnosti kupovanja, posebne opreme za bebe. Stoga se griz
s mlijekom, koji je bio gotovo isključiva dječja hrana, bebama davao iz
ambalaže za piće, na koju je bila nataknuta gumena duda. Prvo je to bila mala
dvodecova bočica od nenadmašnog Vitasoka, a nešto kasnije, kad dijete i
njegov apetit malo poodrastu, prelazilo se na pivski politrenjak iliti holbu, i
to, u moje vrijeme i u tom kraju - apatinskog Jelena. Ista ta politra
služila je i kao mlin za usitnjavanje keksa i šećera – pod pritiskom vješto
vođenog staklenog valjka, uz neodoljivo pucketanje pretvarao se prhki keks -
radnim danom narodni, a nedjeljom petit beure ili albert -
u smjesu za ukusni obrok, a jeftini kristalni šećer u fini štaubcuker.
Slijedilo je vrijeme u kojem nisam uspio dokučiti zašto pivo u Krčmi
kolodvor kod čika Ivše, ako se pije u lokalu košta dinar i 75, a ako se
nosi kući deset para manje. Iz tih dana, na čiji spomen mi i danas zamiriše
tada još nezabranjeni salicil, koji je uz svaki zalogaj ukusnih domaćih kolača
snažno udarao na nos, pamtim još i sliku spremanja paradajza za zimnicu, koje
je mobiliziralo cijelu obitelj, te sam sudjelovao i ja – a još sam deran bio.
Taj je posao bio to uspješniji što se više piva popilo, jer su pivske holbe
tada bile nezamjenjive u toj sezonskoj raboti. To se, uostalom, nije
promijenilo do danas. Boce su najprije beskrajno prali deterdžentom i žicom,
čija je pletena drška veselo svirala stružući po grliću, pa ispirali u koritu
od pocinčanog lima, koje je ujedno služilo i za kupanje. Slijedilo je
zagrijavanje flaša u rerni, i napokon punjenje uvarkom, što je satima krčkao na
peći. Na kraju, boce su zatvarane nakvašenim celofanom koji je pričvršćivan
gumicama narezanim od zračnice bicikla.


Da li je taj prizor
monumentalne nakupine pivskih boca prvi put pobudio zanimanje za njihov izvorni
sadržaj, ili je to ipak učinio zorni prikaz iz jedne školske knjige? Naime, u
čitanci iz toga doba bilo je nekakvo štivo o djeci koja u kantama nose pivo
koscima na polje, pa ga putem odluče kušati. Stoga su znatiželjni žutokljunci
zagnjurili glave u obilnu pjenu, koja se stvorila uslijed njihova trčanja i
mlataranjem kofama. Gorčina koja ih je tamo dočekala nije im se, kaže taj
članak, nimalo svidjela, no kako su bili sigurni da odrasli to ne bi pili kad
ne bi bilo dobro, nastavili su se probijati kroz guste slojeve pjene sve do
tekućine, od koje su se brzo opili.
Onda je stigla i ta
četrnaesta i roštilj u prirodi, a uz njega i pivo, koje nije prošlo bez
lelujanja svega u vidnom polju i grčenja u trbuhu, slično kako kod prvog
uvlačenja cigaretnog dima. Ipak, jedno je sigurno - prva politra nije me tako jako drmnula da bih
zazirao od slijedeće. Zapravo, bila je to ljubav na prvi gutljaj. Pa je došlo
Perino vrijeme, a Pero i ja smo bili k'o braća. Ilegalna vožnja u kućici
za kočničara teretnog vlaka, švercanje u poslovnom, biciklističke ture Cvelferijom.
I onda pivo, popijeno naiskap pred mjesnim podrumom, pivo za koje sam
siguran da je imalo zeleni miris, samo ne znam da li mi se to činilo zbog trave
na kojoj smo ležali, krošnje stare lipe iznad naših glava ili zelene pivske
boce, ali pouzdano znam da je od silnog zelenila koje nas je okružilo i onaj
komadić neba, prema kojem smo škiljili, bio iste boje.
Tko ne zna kako se slažu
pivo i napolitanke, za toga je jasno da nikada nije služio vojsku. Nažalost, ne
spadam u te koji su izbjegli vojnu obvezu, ali ne žalim što sam upoznao dotičnu
kombinaciju. Pivo uz sendvič od četvrtine kruha i deset deka tirolske
također sjajno paše, u što sam se nebrojeno puta uvjerio noseći namještaj u
honorarnim poslovima preko student-servisa. U međuvremenu, zahvaljujući pivu, doznao
sam i da miran i tolerantan čovjek može u bjesomučnoj svađi revati kao tovar,
ili se ničim izazvan glupavo smješkati. U Karlovim Varima uvjerio sam se da se
na dan može popiti deset piva, bez težih posljedica po psiho fizičke
sposobnosti, a u Štipu i Bečkereku da paleta hmeljskih pripravaka daleko
nadmašuje moje pretpostavke.


Krug zemalja, pa i
kontinenata čija sam piva okusio stalno se širio, pa sam zaključio da solidne i
vrlo zanimljive vrste kuhaju i u Tunisu, Rusiji, Kini, Kubi, Australiji i Južnoj
Africi. I da postoji širok spektar različitih tipova, i u svakom privlačne
značke piva, i da definitivno ne spadam u one koji bi za neko pivo mogli reći to
je moje pivo, i nemam drugih piva osim njega. Slično kao Michael Jackson
koji ni sam ne može reći koliko je piva probao, ali od dvije tisuće vrsta koje
opisuje u svojoj posljednjoj knjizi vlastitih favorita, kušao ih je sve. On
kaže: Možda zvuči nevjerojatno, ali još nisam našao svoju politru, i drago
mi je što se to nije desilo. Kaže se, naime, da je za onoga tko je sve upoznao
i probao, život završen, pa mislim da kao lovac na dobro pivo, nikada ne smijem
pronaći ono najbolje. U tom trenutku bih izgubio posao i smisao svoga života.
303 čitanja
(7 glasova)0 kometara
Ocijenite ovaj članak:








Pivnica.net


