Pjenušave vedute

U praškoj pivnici Kod zlatnog tigra svakoga se utorka za stolom ispod malih rogova okuplja društvo u kojem je središnja figura desetljećima bio pisac Bohumil Hrabal. I danas, dvije i pol godine nakon smrti autora Strogo kontroliranih vlakova, po kojima je Menzel snimio prvog češkog oskarovca, njegovi pajdaši redatelji, pisci, prevoditelji, bohemisti i pivopije nastavljaju dugogodišnju tradiciju beskorisnih razgovora i bezbrojnih tura točenog plzenjskoga prazdroja.

Nećete ih prepoznati ni po kakvom vanjskom obilježju, no to je ipak sasvim posebna vrsta ljudi. Odlikuju se grozničavošću, nervozom, upornošću i nebiranju sredstava u postizanju cilja. To su skupljači. Ako ih izda kakav fizički znak, to bi moglo biti recimo znojenje dlanova kada se nađu u blizini objekta svoje kolekcionarske strasti.

Svakog iole znatiželjnog pivopiju sigurno kopka pitanje kako nastaje dragocjena tekućina. Da kopka – ruje po njemu. No, teško je reći je li mudro udovoljavati toj ljubopitljivosti. Uvjerenog pivoljupca s apriornim pozitivnim stavom u njegovu će oduševljenju zacijelo posve lako utvrditi monumentalnost kotlova za kuhanje piva, pomisao kako bi bilo lako, kako jednostavno, skočiti u bazen za odležavanje piva i zaroniti u nepregled bijele pjene, a da i ne govorimo o prilici da se kriglom zagrabi još nefiniširana leževina.

Ima li primjerenijeg mjesta za pivo koje se zove Staročeško od onoga po imenu Prag, pa makar bio i mali – Mala Praha? Ima li za pivopiju draže značke na vratima lokala od lika dobrog vojnika pokorno-javljam Švejka i mudrolije To chce klid, posuđene iz širokog repertoara razloga za posezanje za kriglom Hašekova austro-ugarskog trbonje? Naravno da nema, a Daruvarčani, Bogu budi hvala, imaju upravo takvo mjesto.

Za ono znamenito bio jednom jedan, taj tako karakterističan početak svih dobrih priča, zapravo nisam posve siguran pristaje li uz ovu koju ću vam ispričati. Teško je, naime, reći koliko je ova bajkovita i ima li sretan kraj, jer bez toga to nije to. Volio bih međutim da je tomu tako kao što to priželjkuje svaki onaj koji se makar samo po svjedočenju suvremenika sjeća daruvarske birtije poznate kao Kod Šamija, jednog od brojnih simbola ovog grada, inače neobičnog konglomerata raznovrsnih mentaliteta i istodobno klasičnog varoškog spoja urbanog i ruralnog.

U sklopu svedržavne kampanjske borbe protiv svih mogućih svjetskih zala, protiv heroina i amfetamina, LSD-a i STP-a, konjaka i gemišta, krigla i fraklića, nikotina i kofeina, američkog imperijalizma i žuto-plavih vragova liberalizma, te protiv ploča koje kvare našu djecu, upućen je od strane pravedno gnjevne roditeljske populacije daruvarskim gradskim ocima zahtjev da vremenski ograniče rad ugostiteljskih lokala, pa da im djeca više noću ne vise po birtijskim šankovima, nego da valjda rade nešto podobno, hvalevrijedno i korisno. Što ne možemo mi kućnim odgojem, pedagoškom palicom i drugim metodama, prijateljskim uvjeravanjem i slatkorječivim nagovaranjem – učinite vi dekretom, uredbom, ukazom, odlukom i zabranom.

Ima ovaj grad, koji je unatoč svemu i lijep i drag, mjesta, objekata i stvari za koje je svjestan da ih zaista vrijedi posjedovati, pa to i pokazuje dužnom skrbi i poštenim odnošenjem. A ima, opet, i onih koje je zanemario, ostavio na cjedilu i zaboravio. Stoga se o njemu, gradu, gdjekad govori tako sjetno. Da se pronađe takav primjer ne treba vam potegnuti dalje od kupališnog perivoja koji nije više od pedlja udaljen od središnjeg gradskog trga, a na samom njegovu početku stoji muzički paviljon. Ili glazbeni, ili kako vam drago. E, za njega plediram, i optužujem i j'accuse i ako to pomoći može kažnjavat ću strože i bla-bla-bla.

Onih strašnih ratnih dana, kada je grad živio između zračnih uzbuna i minobacačkih napada, čija je groteskna aritmija izluđivala rijedak puk zatečen na ulicama, kada smo se nauživali toliko strahova da na kraju više nismo znali postoji li išta čega se ne bojimo, Daruvarska je pivovara mnogima pružala priličnu utjehu, nerijetko se doimajući kao pupak svijeta. Bilo je to mjesto na koje je vodila većina daruvarskih putova – tamo su dnevno išli svi oni koji su, bilo po sili dužnosti ili svojevoljno, pomagali u saniranju posljedica napada, pošto je pivovara bila omiljena meta minobacačlija.

Takozvana privatna inicijativa, koja se i ovdje evo sasvim pristojno razmahala, samo je rijetko ovom gradu donosila išta drugo doli još i još novih kafića, barova, zalogajnica i restorana, gostionica i krčma (krčmi, krčama, krčmah?), uglavnom skučenih mjesta, prostorno siromašnih, zbijenih kvadrata, za malo i za na brzinu.

U rubrici «Pjenušave vedute» objavljivat ćemo eseje iz knjige «Pjenušave vedute – priče o pivu» daruvarskog novinara i uednika ovog portala Mate Pejića.Većina eseja, pjenušavih veduta, objavljena je u dva serijala pivskih emisija Radio Bjelovara (danas BBR) između 1995. i 1997 godine, u rubrici Daruvarske vedute garnirane pivskom pjenom te u rubrici Pijem pivo - to je moje piće, dižem krigle – razvijam mišiće emisije Radio Daruvara Petkom uz radio i pivo (2000./2001.). Tu su i tekstovi objavljeni u daruvarskim listovima Boom, Jednota i Aquae Balissae, u Pakračkom listu, Virovitičkoj Pusi i osječkom strip magazinu Kvadrat te nekoliko eseja prvi put objavljenih u knjizi.