Pjenušave vedute

Evo i 38. priče iz serijala Pjenušave vedute. Potječe iz studenoga 2000. godine, i kaže: Prekosutra, u nedjelju 19. studenoga, zatvara se u Münchenu velebna izložba Stvari u umjetnosti 20. stoljeća, koja na nepreglednoj kvadraturi Haus der Kunsta, na primjerima Dalija, Andyja Warhola, i drugih likovnih veličina, pokazuje kako se obični predmeti svakodnevne upotrebe mogu pretvoriti u remek djelo.

Zdravlje, život i lijepo vrijeme nikome ne omrznu i Zdravome svaki dan praznik. Eto dobrih razloga da se agitira za kvalitetno zdravstveno stanje, pa još kad se zna da Bolesnik, iako malo jede, puno troši i da Ne štedi ništa osim cipela. U ostvarivanju životno prevažnog cilja biti zdrav neuobičajeno značajan doprinos daje i pivo i pri tom uopće ne mislim na brojne humanitarne akcije, donacije i pokroviteljstva, kao ni na sponzorstva klubova i udruga koje promiču fizičku kulturu.

Opće je poznato, sveprisutno, notorno i lako dostupno, da je najbolja, najveća, najljepša, najzabavnija, najpoželjnija, najdraža i uopće naj pučka svečanost pod kapom nebeskom, ona koja se pod imenom Oktoberfest održava u bavarskoj prijestolnici Münchenu. Ništa manje poznato nije ni to da je riječ o variranju, i stalnom širenju priredbe priređene za narod 1810. godine, u čast ženidbe kasnijeg bavarskog kralja Ludwiga Prvog.

Neka sva čula uživaju slogan je iz reklame za nešto drugo, ali kao da je izmišljen za pivo, jer nitko ne može reći da je napravio dobro pivo, ako ono ne ispunjava zahtjevne kriterije po kojima o produktu sude vaše oko, nos, grlo, jezik i ruka, odnosno osjetilo opipa, pa i uho, to jest sluh. Tako počinje nova, već 35. po redu pivska storija iz serijala Pjenušave vedute.

-Naš zadatak, drugovi, nije da podižemo kvalitetu piva, nego moramo osigurati da ga radni ljudi imaju dovoljno. Tako je, podsjeća nas ovih dana „notorno poznati list zemalja češke krune Pivski glasnik“, mudro zborio izvjesni društveno politički čimbenik, trudbenicima Pivarskog istraživačkog zavoda, sredinom osamdesetih godina, kada je tržištem vladala nestašica sirovina, a pivovare kuhale što su imale. Danas je ponuda repromaterijala takva da svatko može birati po svojim željama i potrebama, ali pivarima opet kakvoća nije prva briga.

Već i po tome što svatko od nas zna barem nekoga tko vjeruje da je oznaka za sadržaj slada s etikete na boci piva zapravo postotak alkohola, i što nije veliki broj konobara koji znaju pravilno ohladiti dragocjenu tekućinu, i što vam svakodnevno toče splaćine zbog nepravilnog održavanja opreme, i što samo rijetki mogu reći koja čaša odgovara kojoj vrsti piva, a i zbog mnogočega drugog, valja nam priznati da je uvriježeno mišljenje kako se o pivu ne zna baš puno, posve opravdano.

Čudesni svijet Oktoberfesta trajna je tema ovih emisija, pa su rijetke one nedjelje u kojima se o tu pivsku feštu nismo barem malo očešali i makar je samo uzgred spomenuli, ali je također točno da će unatoč svemu i nakon današnjeg nastavka, najveći dio priče o dvotjednom pivskom ludilu, iz očiglednih fizičkih razloga, ostati neispričan. Ne uspijevaju je ispričati ni svi minhenski dnevni listovi, iako i T-Z (Tageszeitung) i Abendzeitung i Münchner Merkur, pa i Süddeutsche Zeitung i regionalno izdanje Bilda imaju stalne Wies'n rubrike i stranice.

Ništa što je strano nije mi strano, princip je o kojem govori slijedeća anegdota: okupio jedan moj prijatelj društvo, te se stao hvaliti kako ima sjajno strano pivo i svakoga ponudi po jednom, i svakoga drugačijom, bocom s lijepim šarenim i nerazgovijetnim etiketama. Kako je tko potegao, tako je počeo neštedimice isticati neusporedivost toga briljantnoga pića s onim našim domaćim bućkurišem.

Da pivari idu u red pouzdanih čuvara mnogih tradicija, već smo više puta pokazali i u ovim pričama, a da se tu zaista ima što čuvati, rječito govore podaci o pivovarama iz 11. stoljeća, ili o četiri stotine godina neprekinutog trajanja bavarskih vrtnih pivnica. U svijetlu tih činjenica, 1867. kao godina nekog početka možda i ne izgleda naročito impresivno, no ako se, kao ovdje, radi o 130 godina stalnog pojavljivanja na nekoj manifestaciji, to je onda u najmanju ruku respektabilno.

Godine 1888. izgrađena je u neposrednoj blizini Daruvarske pivovare, na mjestu gdje završava središnji gradski trg i počinje ulica Matije Gupca, pivovarska pivnica, poznata kao restauracija Vranjevina. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća ona nije u funkciji, a nakon Domovinskog rata srušena je uz uvjet da se jednom na istom mjestu izgradi replika toga zdanja. I dan danas tamo je parkiralište. Evo kako se o Vranjevini govorilo u rubrici Daruvarske vedute garnirane pivskom pjenom, u svibnju 1997. godine.