Bugarska avantura

Reportaže   |   Kryštof Materna   |   06.05.2012.     3377
Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal

Ispiši   Preporuči








Bugarska avantura

Svakom se pivopiji s vremena na vrijeme dogodi da ga uhvati želja probati nešto novo i obogatiti svoje pivsko iskustvo. Kod mene takva potreba obično završi u prvoj mini pivovari izvan Praga, ali tu i tamo se desi, da me ne zaustavi ni državna granica, pa napuštam zagrijanu češku kotlinu do ruba napunjenu pivom obično pouzdane kvalitete i zaputim se pogledati i kušati kako se drugi narodi nose s jednom od temeljnih karakteristika ako ne drugih, a ono europskog čovjeka, a to je potreba da kuha i pije dobro pivo. Čovjek pri tom doživi štošta, a podijeliti svoje doživljaje sa svojim vjernim čitateljima smatram svojom ugodnom dužnošću, pa će tako na ovim stranicama pomalo nastajati svojevrsni pivski vodič svijetom.

Kako se vidi iz naslova, na početku idemo u Bugarsku i sad se sigurno mnogi od vas, naročito oni koji su nekad bili u Bugarskoj, začuđeno pitate zašto zaboga baš tamo. U zemlji koja je približno iste veličine kao Češka, i koja osim dvanaest ravnomjerno raspoređenih industrijskih pivovara ima ugrubo četiri mini pivovare, od toga tri u Sofiji, ne možete računati s originalnim pivskim doživljajima, gejzirom pivskih vrsta i marki i razvijenom pivskom kulturom. Bugarin doduše popije razmjerno puno piva, ali unificiran i prosječan okus piva, kojem mi tako zdušno prigovaramo, te minimalna mogućnost izbora, za njega je zapravo potpuno odgovarajuće stanje.

Bugari se nerado upuštaju u pustolovine. U zemlji koja je pet stotina godina trpjela pod turskom tiranijom, da bi kasnije bila posprdno nazivana petnaestom sovjetskom republikom i koja čak ni 1989. godine nije bila u stanju izvesti poštenu revoluciju, jasno je da njezini građani nakon takve prošlosti žele samo svoj mir i pokorno puštaju da ih matica povijesti odnese tamo, gdje međunarodna situacija kaže. Veliki revolucionari iz bugarske povijesti kao Christo Botev ili Vasil Levsky ustvari su bili neiživljeni intelektualci, koji su oko sebe okupili šačicu seoskih zanesenjaka, ali istovremeno nisu baš imali talenta za logistiku, pa su ustanci koje su predvodili, za koje nisu uspijevali pošteno dogovoriti ni mjesto ni dan izbijanja, protjecali previše kaotično i nekoordinirano, da bi ih bilo teško razbiti i ugušiti.

Da bi se upisao u bugarske udžbenike povijesti slavnom antifašističkom borcu Georgiju Dimitrovu bilo je dovoljno da na sudskom procesu, koji se vodio nakon požara u njemačkom rajhstagu na optužbu da je komunista, prkosno izjavi: „Slobodno zapišite, da jesam!" O koječemu svjedoči i to, da je bugarska četvrt u praškom naselju Modřany, u kojoj su ulice nazvane po znamenitim bugarskim komunistima, godine 1990. potpuno izbjegla masovno preimenovanje praških ulica, zato što jednostavno nitko nije primijetio da se radi i imena koja su neprikladna za nove političke prilike. Od naroda, koji je u prošlosti bio s užitkom masakriran i istrebljivan, a da pritom nije za to tražio drugih isprika doli one da je nažalost živio na strateškom mjestu, koju je ova ili ona velesila htjela imati pod kontrolom, ne možete ni očekivati da bi imao želju izaći na ulice i stvarati povijest.

Ali, zašto pišem sve ovo, uspu se nadajući da to neće pročitati nekakav Bugar i da neće doći da mi razbije gubicu, kako bi mi pokazao kako stoje stvari s bugarskim temperamentom? Zašto što se to jako lijepo ogledava u bugarskom odnosu prema pivu. Kada je Bugarska pod nadzorom Sovjetskog saveza, industrijalizirala, osnivanje industrijskih pivovara dosljedno je osjetilo princip nivelizacije, pa je mreža bugarskih pivovara - koje su sve odreda podjednake veličine - valjda najpravilnija na svijetu. Kada su devedesetih godina, htjeli-ne htjeli, morali prijeći na tržišno gospodarstvo i pustiti u zemlju trani kapital, svjetski su pivarski giganti bez problema probrali one atraktivnije pivovare, modernizirali ih, svaki si osigurao pristojan tržišni udio, i bio je mir. Fenomen pokretanja mini pivovara, koji se nezadrživo širi po cijeloj Europi, Bugare je ostavio mrtve hladne, dvije glavne marke piva dostupne su u cijeloj zemlji a već prema tome gdje se uprav nalazite, možete dobiti još i pivo iz najbliže regionalne pivovare, a to je ipak sasvim dovoljan izbor, zar ne?

Čim sam sletio u Sofiju i osvrnuo se oko sebe, bilo mi je jasno da su lokalni pivski giganti Kamenitza (AB-InBev) i Zagorka (Heineken), a ovdje ponudu dopunjava lokalna sofijska Ariana (Heineken). U trgovinama sam pak otužno promatrao kako je fenomen plastičnih boca, koji se i po Europi također uspješno širi, u Bugarskoj još prisutniji nego drugdje. pivo u plastičnoj ambalaži čini valjda i 60 posto ukupne ponude. No, ta piva uopće nisu loša. U ovoj zemlji će vam se učiniti, da pojam „europivo" kojeg bije tako loš glas, zapravo ima i svoju dobru stranu. Gdjegod naime da dođete, možete biti sigurni da ćete na većini mjesta dobiti pivo, koje da piti, koje nije uvreda vašem ukusu i koje će vas osvježiti. Nakon cjelodnevnog hodanja po Sofiji ili po gorju Vitoš, koje se uzdiže nad glavnim gradom, od piva više nisam ni tražio.

 Sofija je inače, s izuzetkom nekoliko spomenika, prilično dosadan grad, pa ćemo se prebaciti u bugarske planinske masive Rila i Pirin. Pirin je posebno očaravajući, pa ne čudi i što se lokalno pivo iz nedalekog Blagoevgrada zove Pirinsko (Carlsberg). Tu mi je otac savjetovao, na osnovu svojih studentskih iskustava da je najspektakularniji doživljaj uspon na najviši vrh Vichren i s prekrasnim pogledom na sve strane, uz bocu vrhunskog Pirinskog piva. Ne znam. Krenuo sam ujutro po gustoj kiši, koja je nekoliko stotina metara uspona prešla u snijeg a još više u maglu. Da će me na vrhu dočekati mećava slutio sam već po imenu planine, a upravo se tako i dogodilo. Kad sam izvukao bocu vrhunskog piva, ustanovio sam da se putem gotovo potpuno smrzlo, pa nije imalo smisla ni otvarati ga. Ostalo mi je jedino „uživati" u pogledu na mliječno bijele stijene svuda unaokolo, a kad se ipak u jednom trenutku oblak na čas uklonio otvorivši kratki uvid u krajobraz, zaključio sam da ništa bolje tu više neću vidjeti, spustio e nazad i u restauraciji planinarskog doma Vichren naručio točeno Pirinsko, koji mi se u tom trenutku činilo kao najbolje pivo na svijetu. Tako uspon na Vichren mogu svima od srca preporučiti, jer nakon njega u svakom ćete pivu uistinu uživati.  

Ali, s prirodom ne valja pretjerivati, stoga se brz vratimo u civilizaciju u drugom najvećem bugarskom gradu Plovdivu. To je domicilno mjesto piva Kamenitza, a tamo sve izgleda u skladu s tim imenom. Iz prostrane aglomeracije strši nekoliko brežuljaka na čijim ćete vrhovima uvijek naći štogod zanimljivo - ostatke antičke naseobine, pravoslavnu crkvu, kip Lenjina...Bugarska povijest u kamenu. I svuda dakako gostionice s Kamenitzom, prigodno također i s Astikom, jer se grad Chaskovo, u kojem se to pivo proizvodi nalazi prilično blizu a s Plovdivom je povezano i posredstvom AB-InBeva, koji je vlasnik obadviju pivovara. Noću sam dakle spavao na desetom katu stambene zgrade s bogzna koliko piva u sebi i s osjećajem da se nalazim usred srednjeg vijeka prostora i vremena.

Ujutro bih ustajao ipak donekle istriježnjen i kretao vlakom dalje. Iza prozora vlaka nizali su se prizori krajolika, seoca srednjevjekovnog izgleda, u kojima su bugarske seljake i romske busače noževa razvozile konjske zaprege, izmjenjivala su se s kolonijama stambenih zgrada, čija je kraljica bez sumnje Stara Zagora. Preporučujem da poučite kartu toga grada, jer inače ne biste vjerovali da u Europi postoji grad s takvim tlocrtom, koji izgleda kao savršena šahovnica. Vlak prolazi po južnom rubu grada, a vi kroz ulice bez problema vidite gorje Stara Planina, koje se uzdiže iznad sjevernog predgrađa. T je dakle grad druge svedržavne marke piva Zagorka. Nakon tjedan ana boravka u Bugarskoj, to sam pivo već tako dobro poznavao, da sam se bez grižnje savjesti zadovoljio pogledom na grad kroz prozor vlaka.

Ni vlak to više nije mogao gledati, pa je okrenuo ka sjeveru, protutnjao Starom Planinom i izronio u bivšem glavnom gradu Bugarske, u Velikom Tarnovu. Moramo reći da je to veoma lijep grad I ovdje vam savjetujem da pogledate njegov tlocrt. Takav suludi meandar, kakav ovdje tvori rijeka Jantra, još nikad nisam vidio. U tom se gradu kuha pivo Boljarka, koje izaziva simpatije time što ne pripada nijednom pivarskom kolosu, ali tu reputaciju unekoliko kvari činjenicom da se uopće ne da piti. U gradu me zaprepastilo što su ulice pune ljudi s bugarskim zastavama, koji su se očigledno nečemu radovali. na kraju sam ustanovio da sam se potpuno neplanirano u gradu zadesio točno stotinu godina od proglašenja samostalne bugarske države. Nakon nekoliko Boljarki sam u tim ulicama, koje se uvijaju oko uvrnute obale rijeke Jantre načisto izgubio pojam o stranama svijeta, ali proslavio sam s Bugarima njihov slavni dan, a svjetina me na kraju odnijela baš tamo gdje sam trebao.

Naš put po Bugarskoj polako se bliži kraju, jer slijedeći vlak se već valjao prostranstvom dunavske doline tako brzo da čak ni u Plevenu nisam uspio popiti Plevensko pivo (AB-InBev) i prije nego sam se nadao krug je zatvoren i opet sam bio u Sofiji. Pa sam po glavnomgradu tražio pivnice s Plevenskim pivom, pa bih mu vratio dug, kupio sam Švejka na bugarskom i preostali novac, a umalo u avionsku kartu za Prag propio s blondinkom Arianom, s kojom sam proveo burnu noć u toaletu hostela. Na kraju se zapjenila i napustila me.

Kad je drugi dan avion uzlijetao, opet mi je bilo zlo, a istovremeno sam se raznježeno opraštao od te krasno tužne i romantično umrtvljene zemlje, koja bez ikakve sumnje ima svoju kulturu piva ili barem treba uvažavati činjenicu da se ona može manifestirati i u vidu ljubavi prema prosječnom pivu.

Tekst je objavljen na portalu pividky.cz

S češkog preveo Mato Pejić

Komentari

Komentiranje je privremeno isključeno!